Današnji miting povodom dolaska Vladimira Putina je dobar pokazatelj da je srpska vlast mnogo uzdrmanija nego što se to na prvi pogled čini. Prvo, vlast Aleksandra Vučića i SNS je do sada bila zasnovana na neverovatnoj podršci Zapada. Aleksandar Vučić je uživao veću podršku Zapada od bilo kog srpskog političara u poslednjih 30 godina. Oni su u velikoj meri i doprineli dolasku SNS na vlast, što posredno, što neposredno. Prokaženi „izdajnik“ Zoran Đinđić nikada nije mogao da računa na ovako veliko razumevanje Zapada, pre svega Evropske unije na čelu sa Nemačkom, ali i SAD. Strane investicije stizale su gotovo bez izuzetka sa Zapada, kreditna podrška opet sa istog mesta, a svakome je jasno da novac iz Arabije ne bi ovde stigao da gospodar tog prostora, SAD, nije za to dao odobrenje. Arapski šeici, naročito oni iz UAE, ni u toalet ne idu da za to prvo ne pitaju one koji im garantuju bezbednosti i imetak, a to su već 70 godina samo i jedino SAD. Idolopoklonstvo prema Putinu i Rusiji neće proći nekažnjeno. Mnogo država u EU danas smatra ovo duboko suprotstavljeno njihovim životnim interesima (npr. Velika Britanija, Poljaci, sve baltičke države, Finska, Švedska, Rumunija, Češka, ali i još neke zemlje) i oni će nam ovo svakako zapamtiti. Šta je prineti jednu Srbiju na žrtvu npr. nemačkog zbližavanja sa Poljskom. Ništa. SAD su trenutno u veoma borbenom raspoloženju što se vidi i iz toga da je njena vojska dovedena baš na rusku granicu. Tamo su Rusi opet arhi neprijatelj. U svakom slučaju meni se čini da će Zapad zamrznuti svoju dosadašnju podršku Aleksandru Vučiću koji se sve više pokazuje kao nepredvidiv, nepouzdan i neodgovoran, pogotovo kada je primoran da donese važne odluke ili kada se suoči sa mukom na Zapadu. Slobodan Milošević nikada ovakav doček nikome ne bi priredio. On je više držao i do sebe i do države.
Jer postavlja se pitanje šta je trebalo da predstavlja ovo danas. Naime, Putin nije prvi put u Srbiji, ali je ovo prvi put da država, državnim novcem i uz državnu prisilu i ucenu dovlači ogroman broj ljudi u Beograd na nešto što liči na doček Cara. Narod kliče Spasiba, ali nije mu do kraja jasno na čemu mu to hvala. Što postoji? E to je carska privilegija. I to sve čini uprkos tome što je Putin izuzetno popularan u Srbiji gde bi se veliki broj ljudi i onako okupio da ga podrži. A opet, umesto državnog pokroviteljstva, vlast pravi šarenu lažu da okupljanje organizuju potpuno nepoznate NVO koji tako olako sakupe novac za 1.200 autobusa – ovo je broj koji MUP saopštava, i kao po komandi isprazne sva javna preduzeća, lokalne samouprave i državne organe u Srbiji. Gde se u prvim redovima nalaze poslanici SNS u Skupštini Srbije, a redari nose jakne koje očigledno predstavljaju deo stranačkih rekvizita SNS. Samo potpunoj budali nije jasno ko je i kako organizovao današnje okupljanje. Imamo nekoliko mogućnosti, koje se međusobno ne isključuju:
a) Putinova poseta je iskorišćena da se organizuje kontramiting, tj. da se pokaže snaga SNS i ljubav prema A.V. i time u senku stave opoziciona okupljanja. Ako je ovo tačno onda je to mnogo glupo. Prvo, ovde Vučić mora da deli slavu. Oni nisu došli zbog njega. Došli su prvo zbog Cara kome kliču Spasiba, a on se samo „ogrebao“ o carsku slavu. Drugo, očigledno prisilno dovođenje ljudi, neumeren broj autobusa kojima su ljudi dovezeni u Beograd, dao je priliku da se među onima na drugoj strani, naročito u Beogradu ponovo javi ideja kako je Beograd poseban (što on jeste, ali ne uvek onoliko koliko to Beograđani misle) i da je ovde prirodno biti protiv vlasti – to po pravilu izvlači još veći broj ljudi na ulicu. Treće, pošto „kontramitingaši“ ne deluju baš reprezentativno, učestvovanje na opozicionim protestima će dobiti i određenu dozu pomodarstva – da se ne bude u grupi sa ovim „drugima.“ Kontramitinzi mogu da budu dobre pokazne veže, da objedinjuju partiju, ali u ovakvoj organizaciji oni troše i ljude i resurse. A oni nikada nisu neograničeni. Na samom kraju, šta će nekome ko u ovom trenutku sigurno ima natpolovičnu većinu biračkog tela kontramitinzi? U svakom slučaju ideja kontramitinga je dosta glupa. I pokazuje da se radi o nekom obliku političke panike i potpune bezidejnosti. Naročito što se pokazalo da nije baš došlo onoliko ljudi koliko se očekivalo. Jer ako policija i Informer kažu 120.000 onda je realan broj bliži cifri od 50.000. Što znači da u Beogradu u najvećem naponu opozicija uspeva da okupi sličan broj ljudi i to bez Putina, javnih preduzeća, pretnji otkazima i 1.200 autobusa iz cele Srbije. Po meni ovo je dosta loše. Ono što je još gore je što se vođstvo nad skupom prepušta kreaturama kao što je Sima Spasić. Drugim rečima, SNS ide kadrovski ka dnu taloga što može da barem u političko mirovanje otera neke ljude koji se inače ne bi gadili privilegija koje idu uz vlast. A bez pametnih i obrazovanih koliko god ih se grozili ne ide.
b) Potreba da se pokaže Rusima da ih naša vlast voli i da će se iskupiti za dosadašnja neverstva. Putin dobija ono što npr. Klinton dobija u Prištini, a Buš u Tirani ili u Tbilisiju. U svakom slučaju poruka je da su Srbi ruski Šiptari. To nam je negde i domet sa ovima na vlasti. Politika pristojnih odnosa sa Rusima to bi još možda i moglo da prođe, ali ovo teško. Mi smo prikazani kao ruska loptica koju neko treba da šutne jer to se sa lopticama radi. Ovo onda znači da je došlo do ozbiljnog zahlađenja u odnosima između Zapada i Jedinog i da se on oseća nedovoljno uvaženim sa te strane. U želji da pronađe novi oslonac ali i da pošalje onima čiju ljubav stvarno želi, jer od nje živi, poruku da nije baš očajan i da i on ima izbor, Jedini pravi za sve nas ponižavajući cirkus sa Putinom, mnogo gori i jadniji od onoga kada smo pomerali sopstveno oslobođenje prestonice za termin kada Car ima vremena za nas. Nisam siguran koliko će Rusi prihvatiti samo ovakve površne izlive ljubavi. Imunitet za onaj ruski centar u Nišu bi mogao da bude dobar pokazatelj da li je ljubav istinita. Problem je što istinita ljubav povlači dosta ozbiljne posledice sa Zapada koji će ovo surovo da kazni. A Zapadu se može da nas kazni, dok Rusi ne mogu da nas odbrane. Npr. samo jednostavan pad kreditnog rejtinga je nešto što može da nas košta milijarde jer nam to odmah podiže troškove zaduživanja, pri čemu Rusi nemaju para da nam daju. Ova poseta je suštinski ekonomski beznačajna – ništa što je nama značajno nismo dobili, niti se izgleda o tome mnogo pričalo (cena gasa, izvoz automobila i sl.), a vrednost poslova je barem dva puta manja od vrednosti onih koje su Rusi Tadiću davali. Da ne govorimo o tome da je moguće da budu obeshrabrene investicije u Srbiju, koje Rusi ne mogu da nadomeste – prosto ljudi nemaju te fabrike koje nama trebaju i oni ih dovlače sa strane, kao i da prema nama, koji ponovimo nemamo izlaz na otvoreno more budu podignute još neke neformalne trgovinske barijere. I eto nama opet recesije. Bez bilo kakvih zvaničnih mera. Toliko smo slabi. I to naša vlast zna. Pored toga, Rusija nema nikakvih mogućnosti da nam pomogne vojno i to iz prostog razloga što smo mi potpuno, hermetički, okruženi NATO državama i, ponovimo, nemamo slobodan izlaz na more. U najmanju ruku ovo javno ponižavanje sopstvenog naroda i poklonjenje Caru poslužiće kao argument svakom srpskom neprijatelju da nas prikaže kao „male Ruse“ koje treba kažnjavati uvek, a naročito onda kada ne postoji mogućnost da se to neposredno sprovede nad Rusima. Ne zovu nas Albanci sa Kosova uvek i u svakoj prilici „malim Rusima“ bez razloga. Kada je u pitanju kosovski problem iz ugla Zapada nema mnogo razloga zašto praviti kompromise sa „malim Rusima.“ Ako bi nas Bog pogledao onda bi Zapad izostavio masovno kažnjavanje države i naroda i prešao bi na neposredni pritisak prema srpskim političarima. Npr. istrage u vezi korupcije i kriminala koje su onomad pomogle da Milo Đukanović postane poslušno oružje u rukama SAD, do nivoa iskopavanja kostiju sopstvenih baba i deda. Ali Bog ume da često samo pređe pogledom preko nas Srba.
c) All in pristup u vezi sa budućim raspisivanjem izbora. Ovo znači da je Jedini stvarno u ćorsokaku u pogledu Kosova i Metohije, da je potpuno bezidejan u pogledu odnosa sa Zapadom i da mora da ide na izbore kako bi kupio vreme. U međuvremenu prikuplja sve što može kako bi se za te izbore što je moguće bolje spremio i kako bi probudio i na svoju stranu pridobio desni, nacionalistički i rusofilski deo biračkog tela, koje ne mora nužno da bude njemu lično privrženo. Toma je bio njihov, Vučić im je nekako nametnut. Dakle za dobar izborni rezultat žrtvuje se sve. Po cenu ozbiljnih posledica za državu i narod on dovlači Putina, koji je uvek rad da sa sebe na drugoga preusmeri udar Zapada, ili da u sopstvenom javnom mnjenju prikaže lepu sliku o sebi, i šalje poruku srpskom biračkom telu da je on pravi branilac srpstva (putem carskog blagoslova). Naravno, on će nastaviti da pokušava da igra sve pozicije, ali ovakva neprirodna i slugeranjska bliskost sa Rusima može da ga košta glasova onih birača koji su ga inicijalno izabrali 2012 – a to nisu bili birači SRS, samo sa njima opet bi izgubili izbore. Ekonomske posledice zapadnog nezadovoljstava neće se osetiti tako brzo, odnosno ima novca da se one odlože za posle prolećnih izbora na koje sve miriše. Kao čovek podela Vučić uvodi nove i produbljuje stare u srpskom društvu i pokušava da nas ponovo deli na izdajnike i patriote. Zato mi se čini da je dosta važno da u opoziciji ima i onih koji iskreno vole Rusiju (dakle Dveri i deo NS) jer upravo pristup širokog fronta u ovom trenutku u nekoj meri sprečava politiku podela po tektonskim pukotinama srpskog društva. Buđenje Sime Spasića i sličnih govori da Jedini ima spremne u rukavu one koje je uspešno prikrio („patriotska“ desnica koja je pre jedne decenije pravila haos po ulicama Beograda). Problem je što oni uspešno šire strah, ali ne donose nove glasove, naprotiv. Zato ih je on do sada i krio. Njihovo izvlačenje bi svedočilo o očaju.
Meni se čini da je ovde nekoliko stvari važno. Prvo da postoji izraženo nezadovoljstvo stanjem u državi kod sve većeg dela ljudi i da ti ljudi prepoznaju vlast kao osnovnog krivca. Zato vlast paniči. Veoma raznolika grupa ljudi se okuplja na protestima, čiji se pojedinačni skupovi između sebe često nikako ne trpe, ali ih način vladavine Jedinog, tj. uzurpacija vlasti za sada uspešno objedinjuje i tera na međusobnu toleranciju. U ovome se jasno vidi značaj opštih načela – samo oni umeju da nas sve tako različite okupe. Zato je važno da ih se opozicija čvrsto drži. Drugo, vlast polako gubi neke svoje ključne saveznike, dominatno Zapad. Novčana nesigurnost, strah za plasmane u inostranstvu, a oni svakako nisu u Rusiji za najveći broj novih državnih tajkuna, oslabiće ovakvu vlast koja u sebi ima jednu razarajuću klicu. Ona počiva na sposobnosti da namiri sve koje ima da namiri, a njih je jako puno, i stoga je strašno skupa za održavanje. A para nema. Kada para nema vlast se može održavati raznim vrstama sukoba i terorom. Za sukobe je potrebno dvoje, a potrebno je i da se bude za iste sposoban što sa nama u ovom trenutku i nije slučaj, sem ako neko ne veruje u Vulina, sv. Marka Đurića i Mišu Bez Piše komandante. Teror podrazumeva sistem i verujuće izvršioce (kao npr. Kom. partija i NKVD) ili jako puno novca da se plate oni koji će za tebe da terorišu. Problem je što su plaćenici dosta nepouzdani i skupi. Eventualno možeš da probaš sa nekom vrstom kvazi-građanskog rata. Mi smo to donekle namirisali za vreme kontramitinga 1996. godine, dok je u Rumuniji to mnogo doslednije izveo Jon Ilijesku koji je doveo 20.000 rudara u Bukurešt da uguše studentske i opozicione demonstracije (treba reći da je on čovek koji je kasnije uveo Rumuniju u NATO).
U svakom slučaju zaključak je da se srpskoj opoziciji pojavio jedan novi i nenadani saveznik a to je nesigurnosti i posledična nepromišljenost tj. panične ili emotivne reakcije Jedinog. To može da bude moćno oružje samo ga treba dobro iskoristiti. U SNS nema politike, već će partija ići ka tome da ugodi Jedinome i njegovoj nesigurnosti.
Za one koji su pod utiskom današnjeg dana ima više ozbiljnih pouka. Prvo, gledajući „sendvičarske“ kolone zombija puno ljudi je postalo depresivno. To je zato što je slika sendivčarskih zombija sama po sebi depresivna. Jadni, mučeni, izbečeni sredovečni ljudi, osuđeni da pod stare dane prodaju jedino što im je ostalo a to je sopstveni integritet i budućnost sopstvene dece i unuka, obludeli penzioneri koji haluciniraju tenkovske kolone koje idu ka Berlinu, i po neki mladi lav ili lavica partije na vlasti. Svaka vlast njih pokušava da zloupotrebi jer su oni za to predodređeni – nemaju mučeni izbora ili mozga pa se sami nude. Ali ovde je Miroljub Petrović 555-333 potpuno u pravu. Stvarajući svoje krugove u kojima će biti ljudi sa kojima ćete razgovarati, deliti iste vrednosti i što je najvažnije umesto očajanja pokušavati da nešto napravite i da iza sebe ostavite bolji svet, na kraju vodi ka tome da se taj „dobri svet“ širi. A kao što vidite protesti nas ponovo zbližavaju, nalaze zaboravljene ili nove ljude sa kojima želite da razgovarate, da pijete kafu, da zajedno činite svoje okruženje lepšim i boljim. U tome leži tajna. U lepoti neprekidne borbe. Što bi rekao Svetozar Vukomanović Tempo Revolucija koja teče (to mu je naslov memoara). Izmučena, osiromašena, očajna masa sredovečnih ljudi koji su izgubili sve u tranziciji teško mogu da sa poletom skoče za pobednicima iste, japije koji su na prodaji fabrika u kojima su oni provodili vek zaradili nove automobile i skupe satove. Ako mislite da je to srpska osobenost grdno se varate. Masa sličnih nezadovoljnika u SAD, siromašnih, neobrazovanih, pa ako hoćete i vrlo zatucanih, vođena i određenom dozom rasizma, dovela je na vlast čoveka koji je deo sveta koji oni mrze, koji nema ništa zajedničko sa njima i koji ih prezire. Ali Tramp ih je lepo lagao i predstavio se kao nešto što urbana liberalna eltia mrzi. A šta god da oni mrze mora da je dobro. Penzioneri koji ne shvataju realnost i opet nezadovoljnici po provinciji, slični onima u SAD, doveli su Veliku Britaniju u stanje ustavnog i političkog haosa, koji može da dovede i do njenog raspada. Glasali su protiv prebogatog Vavilona, Londona i u spomen stare slave koje više nema. U Srbiji je stanje nešto bolje. Naši zombiji su po pravilu ucenjeni i plaćeni (doduše bedno). Oni su samo delom tu iz ubeđenja, a delom iz moranja, jer nemaju ili veruju da nemaju izbora. O tome svedoče i njihova izmučena lica bez mnogo radosti i tužne scene kako jedu sendviče u autobusima dok se spremaju da krenu kući. To nije masa koja veruje. Barem nije u potpunosti. Mora da se ima i malo empatije. Mora da se razmišlja kako da se uvere i oni da neko o njima misli, a da budemo iskreni niko o njima do sada nije mislio, a samo ih je Vučić najlepše lagao. Te generacije nažalost nikako nisu naučile lekciju da samo stručnost i kompetentnost, korisnost za druge omogućava stvarnu nezavisnost. Moramo da se zapitamo da li smo mi. Odlaze ljudi u istoj meri iz većine nama sličnih društava, čak i iz onih mnogo naprednijih i uspešnijih (većina je takva). Ali pošto nas tamo na Zapadu baš i ne čeka med i mleko, novi odnos međusobnog uvažavanja, razumevanja, kulture prihvatanja razlika (npr. ja moram da počnem da se pristojnije odnosim prema rusofilima i verujućima uprkos sebi) i spoznaje da je se „svašta može kad se male ruke slože“ otvara put ka prvom ozbiljnom izazovu. A on je bojkot predstojećih izbora za koji ja mislim da je sve više jedina razumna opcija. Ako sebe ubedimo da možemo da imamo svoj svet uprkos Vučiću (čak ne ni celokupnoj vlasti već onima što on oličava kao prikriveni oblik korumpirane kvazi despotije), onda možemo i mirne duše da bojkotujemo njegove nazovi izbore i da ismevamo legitimitet kojim više neće moći da se ogrne. A tada se završava početak i počinje kraj. Ali da bi kraj imao srećan završetak nužno je da ako stvorimo svoj novi svet isti štitimo i od vlasti koja će doći – jer setimo se, ovu vlast doveli su propusti prethodne. Da nije bilo vučićevštine u Tadićevoj vlasti, ne bi Vučić na vlast ni dolazio. Revolucija teče.
Leave a Reply